Tišina je svuda oko mene.

Čuje se samo snijeg kako sipi.

Snijeg koji prigušuje moje korake
Dok idem sve dublje u mrak.

Udaljavam se od noćnih svjetiljki.
Od njihovog svjetla i topline.

Uskoro neće biti moje sjene.
Stopit će se s tamom.
S mrakom koji me vuče k sebi.

Tama je crna.
Ali tako spokojna.

Potiskujem strah i šapućem
''Ne boj se''

Čuje se samo kako snijeg sipi.

Pahulje brišu moje posljednje tragove.

Sve je pomiješano
Mutno i nerazumljivo
Tužno i strašno
Poremećeno i kaotično

Ne znam što da mislim
Kamo da gledam
Što da osjećam

Bila sam tamo
A sada sam samo promatrač
Daleko od svega toga
Lažno sigurna

Kako da pomognem
Kada ne znam što vidim
Ne znam što čujem
Ne znam što da osjećam

Sve je pomiješano
Mutno
Nerazumljivo
Tužno
Strašno
Poremećeno
Kaotično

Psihotično.

Ugledao sam je jednog dana na stanici dok sam čekao tramvaj. Bilo je hladno,sivo jesenjsko jutro,a ona je stajala na stanici u crnom kaputu omotana crvenim šalom i čitala neku knjigu.
Izgledala je kao da svijet oko nje ne postoji.
Izgledala je kao da je negdje u toj knjizi.

Od tada sam susretao svakog dana tu djevojku koja čita knjige. Katkada bih došao prije nje,pa bih je vidio u daljini kako bezbrižno korača u svojim čizmama, uvijek sa knjigom u ruci.
Često se znala nasmijati uz knjigu. Tada bi na trenutak podigla pogled s knjige i sramežljivo se osvrnula oko sebe, da vidi je li ju netko čuo, a potom bi se vratila knjizi uz smješak.
Znala je izgledati i začuđeno,zamišljeno. Kadtkad bi se mrštila. A jednom je čak pustila i suzu.
Želio sam joj prići i upitati je zašto čita. Ma zapravo,samo sam je samo želio upoznati. Bilo je nešto u njoj, što me privlačilo. Nešto u njenom osmjehu, njenom pogledu i kretnjama što bi mi uljepšalo svaki dan.
Ali baš kada sam odlučio da ću joj sutradan prići, nije se pojavila. Nije došla ni sutra. Prestala je dolaziti. Možda se preselila. Ili je promijenila stanicu. Ne znam.
Ali više nikada nisam vidio tu djevojku, koja je u hladna jesenska jutra čitala knjigu omotana svojim crvenim šalom.

Katkad se nađem da razmišljam o njoj. Gdje živi, kojim se tramvajima sada vozi? Kojim putevima prolazi? Koje knjige sada čita ta djevojka koja se smijala,mrštila i čudila uz knjige ne obazirući se na svijet oko sebe.

Samo nestani
Odlazi

Ne brini za mene
Nije važno

Bit će kao da te nikad nije bilo
Kao da nikada nisi postojao

Postat ćeš sjećanje
Izblijedit ćeš

Nestat ćeš

Prolazi.

Polako.

Klizi kroz prste kao njmekši pijesak.
Niste ni svjesni,
A već je pola iscurilo.

Proklizilo.

Kada shvatite,
Bit će gotovo.
Ruke će vam biti prazne.

Smežurane.

Mrtve.

Kada bih mogao pretočiti sreću u stihove
Pisao bih zauvijek.
Pisao bih pjesme,priče,beskonačne rečenice.
Samo bih pisao.

Dijelio bih napisane riječi prolaznicima
Ništa zauzvrat ne bih tražio.
Tek da pročitaju što piše,
Da upiju sreću
Kao što papir upija tintu.

Ali ne mogu.
Možda jer je u meni nema
I koliko god se trudio,
Ona je negdje skrivena.
Ali zato je tuga sveprisutna.
Strah i tjeskoba vjerno je prate,
Prikradaju se u one bezbrižne sate,
Pa čak i snove.

Zato pišem te sumorne stihove
Duge i mračne rečenice
I ne pokazujem ih nikom
Već ih samo ja katkad čitam.

Volio bih da mogu pretočiti sreću u stihove
I tada bih pisao zauvijek.

Oznake: pjesma, tužno, pjesnik